Anonimni (1)
9. Rujan 2006. 09:30 |
U
najužem smislu Križarski ratovi su pohodi kršćanskog zapada protiv
islama na Bliskom istoku. Do danas nisu u potpunosti istraženi niti se
sa sigurnošću može govoriti o stoljećima u kojima su križari ratovali,
pa su prema tome kontradiktorni stavovi o njima nerijetka pojava.
Iako
se na niz Križarskih ratova danas referira kao na sveti rat koji je
imao svrhu obraniti ili osloboditi sveta mjesta u srednjem vijeku te je
svojom idejom stoljećima ujedinjavao kršćane zapada, činjenice s kraja
tog razdoblja pokazuju da su kod nekih odlučnu ulogu igrali ipak
osobni, politički i gospodarski interesi.
Ratovi su trajali od 11. do 13. stoljeća, uglavnom odobreni
od samog Pape. Budući da su u srednjem vijeku hodočašća bila popularna,
mnogi Europljani odlazili su na putovanje u Svetu zemlju, posebno na
Isusov grob u Jeruzalem, mjesta koja su tada držali muslimani. Arapi
dopuštaju kršćanima uz plaćanje pristojbe da posjećuju sveta mjesta,
ali za fanatičnih Fatimida raste neprijateljstvo prema došljacima te
izvješća hodočasnika počinju uznemiravati kršćane na zapadu.
Ideja
o križarskim pohodima rodila se kad je Katolička crkva, s Papom na
čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom
svijetu. 1074. papa Grgur VII izdao je prvi poziv u križarski rat, ali
do pohoda nije došlo. Ni sljedeći pokušaj nije bio dovoljno učinkovit,
pa na koncilu u Clairmontu 1095. papa Urban II
izdaje novi poziv, ali i taj pokušaj nije uspio. Svim sudionicima
obećava oproštenje grijeha pri čemu će ubijanje, pljačka, osvajanje
novih posjeda biti prihvatljivi jer će biti oduzeti onima koji bolje ne
zaslužuju. Slušatelji su, oduševivši se govorom, vikali 'Deus (id) vult!' (Bog (to) želi!) što je postalo borbeni poklik križara.
Termin 'križari', u smislu u kojem ga mi danas koristimo, u
upotrebu je ušao tek u 17. stoljeću. Tada su se vojnici poistovjećivali
s raznim imenima, najčešće fideles Sancti Petri (vjerni, odani Svetom Petru) ili milites Christi (Kristovi vojnici, vitezovi). Sami su sebe doživljavali kao putnike koji odlaze na iter (put) ili peregrinatio
(hodočašće), no iako je inače hodočasnicima bilo zabranjeno nošenje
oružja, križari su nosili mačeve. Zaklinjali su se zavjetom (votus) da će stići do Jeruzalema i na odjeći je svaki imao zašiven križ (crux) odakle je potekla riječ križari, koja od 17. stoljeća ima značenje 'pravedne borbe'.
U to koliko je borba križara bila pravedna i opravdana, nećemo
ulaziti, jer u Svetom ratu, kako je ovaj atribuiran, nema ograničenja,
on je poželjan, kršćanski nadahnut i blagoslovljen, u svojoj krajnosti
to je obveza izvršavanja Božje volje (Deus vult). Križari su za
sve svoje postupke pronalazili opravdanje u vjeri. Od križarskih ratova
svi su očekivali korist ?? vjernici mjesto u raju, plemići nove posjede,
seljaci oslobođenje osobne ovisnosti itd. Tisuće vitezova i kmetova na
tunike šivaju crveni križ i kreću u dvjestogodišnji rat za oslobođenje
Isusova groba, ubijajući nemilice muslimane, Židove, nevine,
pljačkajući i izazivajući nemire.
Predaja Jeruzalema
U Prvom križarskom ratu osnovni cilj bio je pomoći bizantskom caru u obrani od Turaka. 1096.
vojska, koja se sastojala uglavnom od francuskih i flandrijskih
velikaša, krenula je preko Balkana i Male Azije da bi tri godine
kasnije osvojila Jeruzalem. U roku od dva dana Jeruzalem je bio
'očišćen od nevjerničke ruke' pri čemu je ubijeno na tisuće muslimana i
Židova. Zabilježeno je čak da su križari spalili sinagogu punu Židova
da bi se nakon takvog pokolja okupili oko Isusova groba na misi
zahvale.
Drugi križarski rat nije bio toliko uspješan. Turci su,
naime, vratili Edessu, koju su križari u prvom ratu preuzeli, što je
bio dovoljan povod za novi ratni pohod. Pod vodstvom francuskog kralja Luja VII i njemačkog kralja Konrada III pokušaj je završio katastrofalnim porazom 1187. Iako se vodilo preko deset križarskih ratova, spomenut ćemo ih još samo par, a svakako onaj najvažniji, treći po redu.
Povratak iz Križarskog rata, Karl Friedrich Lessing
Osamdesetih godina 12. stoljeća kurdski vođa Saladin
uspijeva ponovno ujediniti muslimanski Bliski istok, te vraća Jeruzalem
pod njihovu vlast, kao i još neka ranije osvojena područja. Križari se
organiziraju prvo pod njemačko-rimskim carem Friedrichom I Barbarossom koji je uspio proći čitavu Europu i Malu Aziju, ali je na kraju neslavno umro utapanjem. Druga dva monarha, engleski Richard I Lavljeg Srca i francuski Filip II August stižu na odredište te krajem 1191. zauzimaju obalni grad Akon, a nadomak Jeruzalema poražavaju muslimansku vojsku.
Kroničari iz toga vremena, premda s oduševljenjem, događaj prepričavaju kao krvav, među njima i Ambroise, koji kaže: 'Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!'. Europski su se monarsi vratili, a Jeruzalem je ostao u Saladinovim rukama s kojim je sljedeće godine sklopljen mir.
Posebno treba spomenuti takozvani Dječji križarski rat koji je prema tvrdnjama povjesničara više legenda, nego istina. 1212.
je navodno javno istupio dječak u Njemačkoj ili Francuskoj, ne zna se
pouzdano, tvrdeći da ga je posjetio sam Isus da povede novi Križarski
rat. Desetak tisuća djece mu se pridružilo, ukrcani su na sedam brodova
i poslani u oslobađanje Svete zemlje. Na žalost, većina se nije
vratila, neki su pomrli na brodu od gladi i bolesti, a neki su u Tunisu
prodani u ropstvo.
Križarski su ratovi ipak jako utjecali na Europu, ali posebno u
kulturnom i znanstvenom pogledu. Iako je već neko vrijeme preko
španjolskih kontakata bila u doticaju s islamskim svijetom, križari su
donijeli novosti u arhitekturi, medicini itd. Možda su također pomogli
buđenju renesanse u Italiji. S druge strane, u islamskom svijetu riječ
'križar' postala je izraz prijezira prema zapadnom svijetu, a mnoge
arapske države danas 'križarskim ratovima' upućuju na modernu agresiju
zapadnog svijeta upućenu njima. |
sviđa mi se
ne sviđa mi se
