Papa Urban ll, u strastvenom, propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu, u Francuskoj, 27.11.1095, poziva sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od Muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili stoljećima prije i sada naplaćivali hodočasnicima ulaz. Tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavlja na svoje tunike veliki crveni križ i odlazi u 200. godišnji rat za oslobađanje Isusovog groba. Začinjen prijetnjom pakla i obećanjem nagrade (konkretno Papa je udijelio "izlazak iz čistillišta svim sudionicima direktno u Raj" ), poziv je naišao na neočekivani odaziv. Oni koji su pročitali o nasilju u Bibliji znaju da i Križarski ratovi i Inkvizicija i progoni Židova i ostalih "pogana" nalaze tamo svoje puno opravdanje.

1

Prvi Križarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem "Deus Vult" (Bog to želi), pozivom na uništenje nevjernika u "Svetoj Zemlji". Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s "nevjernicima među nama", Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni ("vatra čisti"). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema.

Svećenik Raymond Aguilers je napisao: "U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina.

2

Na drugi Križarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenije III (d.1153); Kako je "Svetac" Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: "Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen." Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. 1187.

3

U Trećem Križarskom ratu (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika -- od kojih su mnogi bili žene i djeca -- izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Kroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!"

Nakon što se Friedrih Barbarossa utopio prelazeći konjem rijeku, njemački križari se povlače, i gube stečene pozicije. Mudri muslimanski vođa Saladin daje besplatan pristup kršćanskim hodočasnicima.

Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad).

Dječji Križarski rat 1212

" Budući da nas Bog vidi kao griješnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i pomoći razbiti nevjernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu djecu. Dobri Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgriješnu Majku, te ostale Svece, smilovat će se na tu djecu i, kao u dobra stara Biblijska vremena, napraviti čudo te poraziti mrske bezbožnike. "

Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslana u oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije niti došla do tamo, podavili su se, a ostatak je pao u tursko ropstvo.

4

Četvrti Križarski rat 1201-1204. Povod 4.križarskog rata bio je poziv pape Inocenta II. da se dokrajći okupacija Kristova groba, pogotovo sad kad se nakon smrti Saladina 1193. njegovo carstvo raspalo na 17 država. Papin poziv je naišao na brojne poteškoće kod vladara zapadne Europe koji su međusobno posvađani te se odaziva plemstvo i vitezovi željni bogaćenja i slave (visoko francusko plemstvo iz interesa kako će osvojenu Svetu zemlju međusobno podijeliti i osnovati kršćansko kraljevstvo).

Pohod na Carigrad. Prvo osvajanje grada koji je bio u kršćanskim rukama (17. 07. 1203.) i pokolj i pljačka njegovih stanovnika - kršćana. Čak su i opatice bile silovane. Na prijestolje Patrijarha, križari ustoličuju prostitutku. Papa Inoćentije III (1160-1216), daleko od toga da bi se zgražao nad zločinima koje su počinili, on se raduje pobjedi nad Istočnom Crkvom koja je do tada odbijala priznati njegovu nadmoć.

Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu sve do Hrvatske i dalje.

5-8

Serija poraza, do osmog Križarskog rata 1291. kada su kršćani izgubili i Akon, posljednje ostatke križarske države. Epilog bi mogao biti križarski pohod koji je krenuo huškanjem pape Urbana V 1395. Tada je sa Rodosa organiziran pohod na Egipat. Križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju. "Pokolj ne samo muslimana, već i krišćana i Židova, bio je po okrutnosti ravan onome u Jeruzalemu 1099. i Carigradu 1204

9

Edward I je pokrenuo 9. križarski rat (Edward 'Longshanks'). To je onaj vladar protiv kojeg se borio William Wallace (široj publici poznat iz filma 'Braveheart).

Pastirski Križarski rat

Križarski ratovi na Baltiku

Poznati su nam kao Sjevernjački križarski ratovi (the Northern Crusades). Pokrenuo ih je papa Celestin III 1193. godine. Cilj im je bio konvertirati na kršćanstvo Estonce, Litvance, Šveđane, Fince, Pruse, Saksonce, itd...

Teutonski vojni red osnovan je u 12. stoljeću u Palestini, u Akri. Činili su ga katolici njemačkog podrijetla. Protjerani su s Bliskog Istoka negdje u prvoj polovici 12. stoljeća i onda su krenuli prema Sjeveru; prema Transilvaniji, Poljskoj, te Baltiku.

Primali su naredbe direktno od pape. Provodili su prilično agresivnu politiku.

Jedan od ciljeva im je bio također konvertirati pravoslavnu Rusiju na katoličanstvo. Međutim, Rusi su ih pobijedili u bitki kod jezera Peipusa (negdje opet u prvoj polovici 12. stoljeća), što je postepeno dovelo do odustajanja od gore spomenute ideje. Ali, zato su krajem 14. stoljeća uspjeli doprinijeti konvertiranju Litve na kršćanstvo. Tada je došlo i do poljsko-litvanskog saveza (litvanski vladar je oženio poljsku princezu).

Križarski ratovi formalno završili 1291, konačnim gubitkom Svete zemlje.

Grad Zadar je zahvaljujući svom silnom usponu u srednjem vijeku postao velika smetnja ambicijama moćnije Venecije na istočnoj obali Jadrana. Stoga nije čudno da je grad izložen čestim nasrtajima Mlečana, posebice u 12. i 13. stoljeću, te je glavni izvor sukoba Mletačke Republike s hrvatsko-ugarskim vladarima.

Razdoblje od 11. stoljeće do 14. stoljeća, iako burno i puno opsada i stradanja, bilo je zlatno doba Zadra. U zaleđu grada formirala se i rasla hrvatska država, s kojom je Zadar postupno uspostavljao ponajprije trgovačke, a potom i političke veze. Hrvati su se sve više prihvaćali i integrirali u gradskom životu. Stanovništvo Zadra je tako već u 12. stoljeću bilo pretežito hrvatsko, o čemu svjedoči posjet pape Aleksandra III. 1177. godine, kojeg su Zadrani dočekali laudama na hrvatskom jeziku.

Zadrani su tijekom 11. stoljeća poduzimali napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta, istovremeno sve češće i silovitije ratujući s Venecijom, koja je grad prvi put napala i zauzela 1000. godine. Od 1069. godine Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV.. Poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, Zadar od 1105. priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Već 1116. godine Zadar je uz stalni otpor i pobune građana ponovno pod mletačkom vlašću, koje se uspijeva osloboditi 1181. godine priznavanjem vlasti hrvatsko-ugarskog kralja Bele III., čime je od kralja dobio široku autonomiju.

Kada je papa Inocent III. 1198. godine pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju, sakupio je svega trećinu potrebnih sredstava. Mletačka Republika obvezala se tada Križarima osigurati prijevoz brodovima do Egipta i upregla sve svoje snage u izgradnju moćne flote od dvije stotine jedrenjaka. Neuspješni ishod križarskog pohoda izravno je prijetio bankrotom i propašću Republike. Mlečani su stoga vidjeli svoju priliku za opsadu i pljačku bogatog Zadra.

Opsada [uredi]

Ugovor o prijevozu križarske vojske u početku nije imao posebno političko značenje, jer su Mlečani i ranije preuzimali transportne poslove, čime su sebi priskrbili izuzetnu korist. Križarsku vojsku trebali su pratiti mletački brodovi s mletačkim posadama, dostatni za 4.500 vitezova, isto toliko konja, 9.000 konjušnika i 20.000 pješaka, kao i za potrebnu hranu. Konačna svota koju su križari trebali platiti bila je utvrđena na 85.000 srebrnih maraka.

Vodstvo križara preuzeo je Bonifacije II. od Montferrata, a među prvacima nalazio se i Geoffroie de Villehardouin koji je kao historičar opisao čitav pothvat. Križari su se počeli okupljati u Veneciji u proljeće 1202., a polovicom godine već se pokazalo da nedostaje više od jedne trećine ugovorene svote. Mlečanima je ta neprilika dobro došla, jer su križari bili u njihovim rukama. Gotovo slijepi osamdesetogodišnji mletački dužd Enrico Dandolo nije pomislio na poništenje ugovora, već je križarima ponudio lukavi prijedlog da u nemogućnosti plaćanja pomognu Veneciji pri zauzimanju Zadra, kako bi se dug prema Mletačkoj Republici namirio blagom i dobrima zaplijenjenim u gradu. Križari su se suprotstavili napadu na kršćanski grad, pa se stoga jedan dio vojske vratio svojim kućama, a manji se samostalno zaputio prema Palestini. Međutim, većina križara nije imala drugog izbora, jer je odustajanje od Dandolovog prijedloga značilo i propast križarskog pohoda. Nakon teških pregovora križari su nevoljko prihvatili plan dužda Enrica Dandola, a dužd ih je na koncu pridobio i time što se, iako star i slijep, javno u crkvi sv. Marka prihvatio križa i sam se prijavio za sudjelovanje u križarskom ratu.

Dandolo je spretnom diplomacijom proširio svoj politički plan tako da više nije bilo riječi o samome osvajanju Zadra, a dobro mu je poslužio i Aleksije, sin svrgnutog cara Izaka II. Angela, koji traži pomoć za ponovno osvajanje prijestolja Bizantskog Carstva. Sve to bilo je previše primamljivo i za križare i za Veneciju, čime je križarski pohod poprimio posve drugi smisao i karakter – vjerska ideja o borbi protiv nevjernika postala je predmetom trgovine i spretnim izgovorom za prikrivanjem političkih planova.

Time je sve bilo spremno za isplovljavanje jedne od najsjajnijih mornarica što ju je dotadašnji svijet vidio. Početkom listopada 1202. godine flota je isplovila prema obalama Dalmacije, ali se duždu Dandolu nije žurilo, jer je htio primorati križare da u Zadru i prezime. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad «zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad». Pošto se pred Zadrom skupila čitava flota, razbijen je lanac na ulazu u luku i počela je opsada. Iako su Zadrani izvjesili na zidove i križeve, a poslanstvo hrvatsko-ugarskog kralja Emerika molilo križare da ne diraju grad, ništa nije zaustavilo duždevu želju za osvajanjem Zadra. Budući da su bili preslabi za otpor tolikoj vojsci, Zadrani su ponudili predaju grada uz uvjet da sačuvaju svoje živote. Kada im dužd na te uvjete nije htio dati odgovor bez savjetovanja s križarskim vođama, s kojima je i pošao na dogovor, neki od vođa križara odgovorili su zadarske poslanike od predaje, pa ih dužd više nije zatekao kada je htio prihvatiti uvjete predaje. K tome se umiješao i poslanik pape Inocenta III. koji je u njegovo ime zabranio napad na kršćanski grad, međutim sve je bilo uzalud. Dužd Dandolo je započeo sa žestokom opsadom koja je trajala dva tjedna, a potom su i križari počeli bušiti gradske zidine. Čim je križarska rulja provalila u kršćanski grad 18. studenog počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom. Većina zadarskih građana pobjegla je u Nin i Biograd gdje su pokušali započeti novi život.

Po osvajanju grada Mlečani ga nisu htjeli napustiti tako brzo. Dogovoreno je da se grad podijeli na dva dijela – mletački i križarski, te da se u njemu prezimi i na proljeće krene prema Carigradu. Kralj Emerik uzaludno je molio papu da natjera francuske barune da mu vrate grad. Papa Inocent III. ekskomunicirao je Mlečane i križare koji su sudjelovali u osvajanju i pljački Zadra i nemoćno im prijetio ukoliko i dalje budu uništavali grad. Tražio je i zakletvu od križara da više neće upadati u kršćanske zemlje, ali je sve to bila uzaludna opomena. Kada su 1203. Aleksijevi posalnici počeli nuditi velike nagrade za pohod na Carigrad, križare više nitko nije mogao zadržati u Zadru. Dužd je prije napuštanja grada dao srušiti zidine uz more i pojačati one s kopnene strane, kako bi ga lakše branio u slučaju borbe s hrvatsko-ugarskom vojskom.

Dvanaest križarskih vođa potpisalo je ugovor s carevićem Aleksijem, no neke su križarske vođe napustili Zadar i stavili se na stranu hrvatsko-ugarskog kralja. Križarska se vojska gotovo posve razišla, pogotovo kada su potrošene zalihe hrane u opljačkanom Zadru. Pri oslobođenju grada od preostalih križara najveću ulogu odigrao je tada najmoćniji hrvatski velikaš Domald koji je 1204. izabran za zadarskog kneza. S obnovom vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, grad postepeno oživljava i u njega se počinje vraćati staro stanovništvo. Pretpostavlja se da je Domald nastojao i pomagao oko izgradnje Novog Zadra, tj. Biograda u koji su prebjegli brojni Zadrani. No, po njihovom povratku u Zadar, Biograd je dobio naziv Stari Zadar i to se ime u talijanskom obliku Zara Vecchia održalo do danas.

Posljedice 

Mnogi kroničari zabilježili su križarsko razaranje kršćanskog Zadra kao uvod za slično osvajanje Carigrada i pokolj njegovih, također, kršćanskih stanovnika točno dvije godine kasnije. Zaboravljena je prvotna zamisao oslobađanja Jeruzalema i ostalih svetih gradova u Palestini od nevjernika, te kasnije planirani prodor u Egipat. Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu.

Zadar je uz stalne pobune građana i povremena oslobađanja ostao pod vlašću Mletačke Republike do 1358. godine. 1205. godine Zadrani potpisuju ugovor s duždom Rainierijem Dandolom, kojim su se htjeli mirnim putem zaštititi od novih mletačkih napada. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. uspio je vratiti Zadar pod svoju kontrolu od 1242.-1247., no grad će se zadržati pod dužom vlašću hrvatsko-ugarskog kralja tek nakon ugarsko-mletačkog rata 1356.-1358. Kralj Ludovik I. Anžuvinac uspio je poraziti Veneciju i vratiti grad pod svoje okrilje mirom u Zadru, dana 13. veljače 1358. godine.